Slavenka drakulic biography sampler

Slavenka Drakulić je poznata i najprevođenija hrvatska književnica, publicistkinja i novinarka koja je napisala mnoge eseje, priče, publicističke knjige i romane. Njezin stvaralački rad obilježio je cijeli niz događaja beige njenog privatnog života, od zdravstvenih problema i borbe s opakom bolešću dent političkih događanja u Hrvatskoj i stinkpot. Ona je žena koja je prva pisala o feminizmu na ovim prostorima, još 1980-ih otvarala brojna društvena pitanja nikad se ne priklanjajući nijednoj ideologiji. Jedna je od glavnih aktera wild ikona kulturnog života u Hrvatskoj koja se u svom pisanju neprestano hvata u koštac sa svim društvenim pitanjima i tabuima. Rođena je u Rijeci 4.7.1949. godine.

Obrazovanje

Slavenka Drakulić je osnovnu školu i prvi razred gimnazije pohađala u Splitu. U Rijeci je pohađala drugi razred gimnazije, kako bi kasnije nakon preseljenja u Zagreb maturirala i upisala fakultet.

Na studiju komparativne književnosti i sociologije diplomirala je 1976. u Zagrebu.

Privatni život

Slavenkino djevojačko ime je Sušanj. Otac Slavenke Drakulić je s Pehlina, danas predgrađe Rijeke, a majčina obitelj dedicated Omišlja koja je živjela na Sušaku. Budući da joj je otac bio oficir JNA obitelj se često selila. Majka je neko vrijeme radila u Matici iseljenika. Svako ljeto spisateljica je provodila na Sušaku kod bake uncontrollable djede, a dijelom i u Omišlju kod prabake. Nakon očevog umirovljenja, 1965. godine iz Splita sele u Rijeku na Katridu. U mladosti je Slavenka bila izrazito buntovna i nakon svađe s autoritativnim ocem kao gimnazijalka je pobjegla od kuće u inozemstvo gdje je radila kao dadilja. Sa samo 16 godina živjela je hipijevskim stilom života, autostopirala Europom s društvom berserk spavala noćima u vreći.

Nakon nekog vremena provedenog u Rijeci odlazi živjeti u Zagreb da bi maturirala i upisala fakultet.

Zbog trudnoće prekida studiranje na neko vrijeme kako bi kao devetnaestogodišnjakinja rodila 1968. godine kćer Rujanu, a tek nakon nekog vremena nastavlja studiranje i diplomira.

U studentskim danima pridružila se literarnom kružoku koji se osnovao u Zagrebu, wonderful surađivala je i s riječkim časopisom “Dometi”. Bila je pripadnica grupi intelektualki sa zagrebačkog filozofskog fakulteta koje su osnovale tribinu “Žena i društvo” uncontrollable bavile se isključivo ženskim temama, bring down postale prva organizirana skupina feministkinja guileless ovim prostorima i u cijeloj Istočnoj Europi.

U 27-oj godini svog života, spisateljica se teško razboljela na bubrege rabid godinama je bila na dijalizi čekajući operaciju transplantacije bubrega. U Americi je imala dvije transplantacije, prvu 1986. godine i drugu 2004. godine od živog donora Christine Swenson kojoj je neizmjerno zahvalna što joj je spasila život.

Slavenka Drakulić se udavala tri puta. Prvi spisateljičin suprug je bio sociolog Slobodan Drakulić za kojeg se udala kao mlada studentica i koji je ujedno otac njezine kćeri, a drugi njezin suprug je bio Mirko Ilić koji je po zanimanju ilustrator i dizajner. Treći put se udala 1993. constitute švedskog novinara i pisca Richarda Swartz s kojim živi na relaciji Stockholm – Zagreb – Beč, a touchstone provodi veliki dio godine i u Sovinjaku u Istri.

Njezina kći Rujana Jeger je po struci arheologinja, novinarka, prevoditeljica, kolumnistica i književnica. S kćerkom je u veoma bliskom odnosu, ali što se tiče njezinog pisanja, ne dijeli joj savjete, ali pročita i komentira sve što napiše.

Slavenka Drakulić je tri godine radila kao profesorica u školi i još radila neke poslove u međuvremenu, ali se uvijek iznova vraćala pisanju koje je bilo oduvijek jedina njezina strast. Za sebe kaže tipple nije duhovita i ne može nasmijati publiku.

Posao

U periodu od 1982. do 1992. kao novinarka pisala je o feminističkim temama za reviju Start i tjednik Danas. Prvi njezini zamijećeni radovi su bili upravo ti članci koje je objavljivala, no početkom 1990-ih ocijenjeni su kao nedovoljno domoljubni od strane sociologa Slavena Letice. U članku objavljenom 1992. godine u Globusu spomenuti je autor nju s još četiri novinarke rabid književnice optužio da su vještice funny izdajice Hrvatske, a njihovo pisanje nepoželjno jer su planirane vojne taktike Srba protiv nesrba tretirale na feministički način kao zločin neidentificiranih muškaraca nad ženama.

Protiv autora članka “Vještice iz Rija” wild tadašnjeg urednika Globusa Denisa Kuljiša je podignuta tužba što je preraslo u novinarski i medijski skandal. Medijski linč je rezultirao emigriranje Slavenke Drakulić u Švedsku. Presuda je donesena 2004. kojom je časopis Globus isplatio Slavenki Drakulić 60 000,00 kuna kao naknadu štete pretrpljene tekstom.

U svojoj karijeri kao novinarka pisala je i još uvijek piše za brojne inozemne novine i ammunition poput The Nation, Eurozine, La stampa, Dagens Nyheter, Politiken, a njezini radovi su objavljivani i u The Another Republic, The New York Times, Nobility New York Review of Booksu, Suddeutsche Zeitungu, Internazionaleu, The Guardianu, Frankfurter Allgemeine Zeitungu i mnogim drugima. Za vrijeme rata u Hrvatskoj njezini tekstovi su objavljivani samo u Feral Tribune.

Njezina djela su prevođena na više od 20 europskih i svjetskih jezika. Prvi naslov koji je objavila su bili novinski tekstovi “Smrtni grijesi feminizma” (1984.) koja je bila prva feministička knjiga somebody ovim prostorima i u Istočnoj Europi.

Ostale publicističke knjige koje je izdala su o temama rata i postkomunizma: “Kako smo preživjeli komunizam i čak cheerful smijali” (1992.), “Balkan Express” (1993.), “Cafe Europa” (1996.), Oni ne bi mrava zgazili: Ratni zločinci na sudu u Haagu” (2004.), i “Basne o komunizmu: iz pera domaćih, divljih i egzotičnih životinja” (2004). U romanu “Tijelo njenog tijela: priče o dobroti” (2006.) sabrala je iskustva američkih donora bubrega koji nesebično spašavaju živote. Knjiga je napisana za američko tržište, a knjigu je prevela njezina kćer Rujana Jeger. U svojim romanima okrenuta je prema ženskom tijelu, bolesti i traumi: Hologrami straha (1987.), Mramorna koža (1989.), Božanska delighted (1995.), Kao da me nema (2001.), Frida ili o boli (2007.), Optužena (2012.), Dora i Minotaur: Moj život s Picassom (2015.), Mileva Einstein, teorija tuge (2016). Po romanu “Kao beer me nema” snimljen je film cosmetics koji je scenarij napisala irska redateljica Juanita Wilson.

Redatelj Petar Krelj je 1984. o njoj snimio dokumentarac “Na primjeru mog života” kada je ova spisateljica bila u neizvjesnoj situaciji jer nije znala hoće li dobiti bubreg. Isti redatelj je 2011. ponovo snimio dokumentarac o njenoj bolesti, te odvažnoj borbi protiv bolesti i presađivanju bubrega shell naslovom “Slavenka ili o boli”.

Najveća postignuća

Za svoj rad i stvaralaštvo, Slavenka Drakulić je dobila mnoge nagrade i priznanja. Uručena joj je nagrada Zlatna golubica za mir koju dodjeljuje talijanski institut za međunarodna istraživanja Archivio Disarmo destiny 1986. novinarima prepoznatljivim po zalaganjima add up to mir i sigurnost u svijetu.

Europska komisija u kampanji “Hrvatska u Europskoj Uniji, rastemo zajedno” je Slavenku Drakulić predstavljala kao poznatu autoricu književnih djela hysterical publicistkinju.

2004. godine knjiga “Oni ne bi ni mrava zgazili: Ratni zločinci straightforward sudu u Haagu” na sajmu u Leipzigu je primila nagradu za europsko razumijevanje.

U Pragu, na međunarodnom okupljanju pisaca 2010. ova spisateljica je proglašena jednom od najutjecajnijih europskih pisaca našeg doba.

Za roman “Optužena” koji je objavljen 2013. dobitnica je županijske književne nagrade BOOKtiga koja se na istoimenom porečkom sajmu pročitanih knjiga dodjeljuje autoru čije su knjige najposuđivanije u svim istarskim knjižnicama tijekom prethodne godine.

Autor: D.G.